Integralni hleb namesto integralnoga dela teritorije

            „Ostavljam Vas s plavušom“, glupo i srdačno rekoh ilegalnom linijskom taksisti koji je u mom dahu jamačno morao osetiti „plemenita“ vinska isparenja. Rado a retko pijem vino, tako da rezultati nikada ne izostanu. Kako sam po pitanju količine bio nepatriotski umeren, moje stanje bilo je tek nešto veselije, verovatno i dalje ispod današnjega nacionalnog proseka, ali makar malo društveno prihvatljivije.

 

            Danas je za Srbiju bio velik dan. Trajao je, možete misliti, dvades’ i čet’r’ ure. Zapravo, još uvek traje. I trajaće – dok ne prestane. Srbi su opet radili „pravu“ stvar – u krivi čas i, dakako, na pogrešnom mestu. Okupili se u četvrtak u Beogradu da zaplaše Kosovare, a ovi još u nedelju proglasili nezavisnost – u Prištini. Doduše, kako je doktor prava i predsednik vlade Vojisalv neplemeniti Koštunica još onomad, i to unapred, poništio tu odluku o nezavisnosti, mogli su i ostati u svojim toplim domovima, kraj ognjištâ. Ali, besplatno su ih prevozili, kao neki dan na Ušće, pa su se krenuli: da im dupeta vide put. Valjda su ga i ugledala.

 

            Naš je lepi predsednik bio u Rumuniji. Možebiti, da dâ kakvu pametnu izjavu iz premijerova pera. Ko zna gde je bio naš seksipilni teniser. Gde god da je bio, obratio se rulji putem video-linka – ili je poruka bila snimljena, šta mari: mali je lepo izgledao a i zvučao je kao pametan, skoro pa pristojno, ljubi ga majka Srpkinja. Ne sećam se da je lepi predsednik linkovan, ali njega smo se ionako nagledali u nedavnoj kampanji, a tu je bio i omniprezentni protivkandidat mu: izborni se gubitnik obratio naciji gubitnikâ...

            Koliko me služi sećanje na tu televizijsku papazjaniju kojom je er-te-es urbi et orbi približio „mirne i dostojanstvene“ proteste, puku se među ostalima obratila čovekolika prilika loše frizure a. k. a. Ivana Žigon i nadahnuto govorila nekakve stihove. Neka nepoznata mi ženska prilika lošom je dikcijom kasapila izlizane stihove Desanke Maksimović. Obratio se masama i dežurni lutak iz Repub'ke Šumske, entitetski predsjednik Milorad Dodik (i sam takođe entitet, samo se ne zna kakav). Govorilo je i troje studenata, neubedljivo. I rektori, dvojica. Onog s Prištinskog (srpskog) univerziteta nisam primetio, valjda zato što taj univerzitet i ne postoji (osim u mašti ushićenih nacionalista i besprizornika kojima je svaka diploma isto vredna, sve dok na njoj stoji njihovo bezvredno ime). Ovaj beogradski rektor izgledao je nekako teturavo. Šepa mu univerzitet, smanjila mu se država, a on da bude trezan – naopako, pa budimo ozbiljni!

 

            Protestanti su pristigli sa svih kraljeva smanjene Srbije. Mešali su se akcenti i neurbane navike. Verovatno se pH vrednost zemljišta u beogradskim parkovima bitno promenila. Ne iz protesta zbog „cepanja zemlje“ nego što su rodoljubi po njima pišali. Nacionalistička agenda ne uključuje ekologiju, to je zapadnjačka izmislica. Domovina se lepotom brani samo u pesmi.

            Na ovom se protestu branila pesmom i pevanijem Ivane Žigon. Zanimljivo je da su „prigodni stihovi“ uglazbljeni u recikliranu partituru. Titovske je se generacije zacelo sećaju: „Sutjeska se mora preći, / ranjenici spasiti...“ (By the way, srpski se, a i hrvatski, ispravno kaže „spasti“.)

 

            Upravo me je u ovom trenutku Plavuša s početka ove priče izvestila da je odmah po mom izlasku iz vozila ilegalni linijski taksista pitao: „A šta vam je ovaj?“ te da se ona posle toga ukočila i nemo odbila komunikaciju, zbog čega se ta ćuskija čak i izvinila. A taj se sivoekonomski lokalnotransportni nacionalni fenomen činio pristojnim. Pristojna mu je muzika svirala, Radiohead u jednom trenutku. Da mu o retrovizoru nije visila neka ikonica i da svaki grubi prelaz preko ležećih policajaca nije oglašavalo lazarevosubotnje svetosavsko limeno zvonce trikolorom obešeno o isti onaj retrovizor, živo bih se bio začudio da je takva stočija. Ovako i nisam grdno iznenađen.

            Ono malo belog vina pokazalo se nedovoljnim. Prvom ću se prilikom napiti do srBstva, čisto da vidim mogu li rodu „svom“ ikako i ikada biti prihvatljiv. A sve se bojim da bih se lakše provukao kroz ključaonicu arhive Službe državne bezbednosti. Ma, ko ih jebe! Nek se svi blagoizvole oterati u milu zavičajnu.

 

            Bilo nam je lepo, Plavuši i meni, kod njene (Plavušine) prijateljice Brinete. (Identiteti devojaka poznati meni i svevidećem Bogu, koji ih kao pravedan i pravdoljubiv valjda neće potkazati pukovniku Amfilohiju i inim bezbednjacima). Jeli smo pohovane paprike, domaći sir i integralni hleb. Bilo nam je toliko lepo da nam čak i bljutavi patriotski broadcasting nije uspeo pokvariti raspoloženje. Dogovorili smo se za sledeće viđenje, a samo sâm jedni Bog i premijer Koštunica znaju šta će tada biti „na televizoru“. Kako nam se piše, verovatno čuveni špic od šustikle, umesto logotipa, obavezno na svim televizijama... neki kosovski tradicionalni vez, verovatno.

 

            U mome me je izdajničkom domu sačkao prvi program Hrvatske televizije. I tamo vesti iz Beograda. (Otkako je šugavi mi kablovski operator jednostrano ukinuo BBC Prime, prešao sam na Hrvate. Malo mi šta drugo ostaje. SBB iliti Serbia BroadBand trebalo bi preimenovati u SBSSerbia BroadShit, ali o tomu drugom prigodom.)

 

            Kad se prebacih na Er-Te-Es 1, obradova me i obodri Svetlana Stević, predsednica nevladine organizacije „Majka devet Jugovića“, čijem se pevanju zaista ništa ne može prigovoriti. Ali, samo peavnju. Bilo bi joj bolje da ne priča. O mitropolitu crnogorsko-primorskom koji je iza gospođe SS tvorio jedini moguć logičan background, neću trošiti rečî. Taj se još onomad na sahrani dr Zorana Đinđića sasvim ofirao.

 

            Uplašena devojčica u narodnoj nošnji loše izgovara nerazumljive, nacionalističe „stihove“ koje nikako nije mogla naučiti s razumevanjem. Govori ih kao kakvu pesmicu o Paji Patku. Nesrećno dete, koliko ga je truda stajalo učenje te bulazni. Malo, slatko đače ovako recituje: „I meni su, kao Simonidi, izvadili oči.“ Na kraju se krsti, ljubi tri prsta, te ih podigne uvis, trijumfalno poput kakve gimnastičarke koja je valjano uradila parternu vežbu. Tako dakle crkva zlorabi žensku decu. Već nam je poznato šta rade s dečačićima, daleko od očiju javnosti i još dalje od ruke pravde, one ćorave s pokvarenim kantarom.

 

            Nekakva etno-četno grupa odrtavelih rokera peva „’ajde, Jano“ sa nešto izmenjenim tekstom, nešto kao „kuću da ne prodamo, svoje da ne damo“. Dockan, Jana je već prodala kuću i sad stanuje u Kragujevcu. Ili kao u onom zlosmešnom vicu s Crvenkapicom koja kuca na vrata bakine kuće pa joj umesto zlog vuka otvori „čovek s belom kapicom“ i kaže joj kako se baka „odseljio u Kraljevu“.

            Ludilo se nastavlja, nekakva ženska grupa (i par muškaraca koji falširaju) kasape pesmu „Ječam žela Kosovka devojka“ i ovakve stihove domeću: „Kad se vojska na Kosovo, majčice, na Kosovo vrati / i napoji konje na Sitnici“. Taman čovek pomisli nema gore, kad se dubokim glasom muškarac čiji se lik nije video obrati prisutnima: „Pomoz’ Bog, braćo Srbi!“ – a kamo Srpkinje sestre?! – pa ih upita da li su spremni da urade ono što sleduje, da se vrate na K... i tu se prekide prenos. Baš kad je planirano, samo malo kasnije.

 

            Nema potrebe da se brinemo. Amfilohije je odslužio moleban, tako da će sve krenuti kako treba. Grupa rezervista ponovo će preći na teritoriju Kosova (koje se sada, inače, zove Kosova), ali će sledeći put uspeti da odu pedalj dalje. Pa tako, pedalj po pedalj – „Dogodine u Jerusalimu“, pardon: Kninu, ovaj: Sarajevu, mislim: Prištini.

 

            Toliko o tome, dosta više vesti, prenosa, „mirnih i dostojanstvenih“ demonstracija i „šačicâ“ izgrednika koji se uvek nekako ispile baš na onim mestima gde postoji neka ambasada, prodavnica ili televizija koju je patriotski razbiti ili zapaliti. Sramno! Kako će ta jadna država zaštititi Srbe u inostranstvu, kada to ne može da učini za mnogo manji broj stranih diplomata u Srbiji. Žandarmerija uvek stigne prekasno, a policija je nemoćna. Da čovek požali za Milutinom Mrkonjićem, koji je sve rešavao dva-tri dana pre roka. Nekad bilo, a sada se jedva i pominje.

 

            Kako sećanja naviru dok tekućina napušta telo! Upravo dok sam se rastajao od dva decilitra belog, setih se da je Koštunica pomenuo Ras-Putina, a Žigonica Rusiju (čak joj je klicala, ova potonja). Ako nas i ne prime u Federaciju, makar ćemo dobiti dve udruge obožavateljki. Već mogu da zamislim amfetaminiziranu šiparicu Koštunicu kako se sa zajapurenom šiparicom Žigonicom svađa oko toga čiji su isečci lepše zalepljeni u album: da li ovi sa apolonski mišićavim prsima Predsednika na pecanju ili oni sa prirodnim lepotama nepreglednih sibirskih prostranstava. Sve mi se čini da Vojislav na svom scrap book-u radi s više ljubavi.

 

            Dosta. Dosta. Dosta i previše. Prekidam. Isključujem vesti. Preći ću na Fashion TV. Budu li tamo reemitovali „Molitvu za mir“ Verice Rakočević, razbiću televizor. Metohije mi!

Vladimir Sefer

All rights reserved, which includes the right to reproduce this letter or portions thereof in any form whatsoever except as provided by the Bosnian, Croatian, Serbian, EU and US copyright regulations.

 

Chill Out Party

Pošto su braća Srbi sve porazbijali, sestre su Srpkinje spasle šta se spasti dalo – ako već ne 12,35% teritorije, a ono makar najnovije modele patika i po neku bombonjeru. Trafike u Srbiji, naprosto, ne izlaze iz mode.

A jedna od dveju usnimljenih nesrećnica ovako govori: „Misliiim, mi da smo imali U CILJU da ukrademo, mi bi... nas dve same otišli i razbili bi lokal i ukrali bi same, ali eto jednostavno... Eto, trista hiljada ljudi je kralo. Mi smo se pridružili tome, krali smo i mi.“

Tumačenje: pogrešan početak – podvučeno; pogrešan rod – masna slova; pogrešno lice – iskošena masna slova, pogrešan padež – VELIKA SLOVA.

Misliiim... kako je pismeno, tako je i vaspitano.

kraDulje/kraVulje 

Pogledajte ove kradulje ovde. Autor: Gvantanamo.

I njhovu kasniju izjavu za B92 ovde ili kod Glumca.