El gej – Je li nam Kurjak podmetnuo štulu?
Poštovane malobrojne i odabrane čitateljke,
Poštovani malobrojni i odabrani čitatelji,
Dok se „krčka“ palenta i počinje ovaj užurbani dan, tokom jedinoga njegovog dela koji mi je preostao samo za mene i dragoga mi psa Ibricu, reših da ga s vama podelim. Hteo bih vam ispričati priču od onomad, kad bejah u „prestonom“ Beogradu, kod jednoga drugog dragog bića koje ovdi neću imentovati.
Daklem, pomenuto a neimenovano drago biće i ja pođosmo prohladnoga rujanskoga – uuups! septembarskoga – dana u šetnju Beogradom i u „Home center“ dične srbijanske tvrtke – uuups! firme – „Eurosalon & Home Market“. Pozor/pažnja! – nije ni engleski ’centre’, niti je, naopako, srpsko-hrvatski (i bošnjački) ’centar’, „većem jadno, žalosno“ amerikanski ’center’. Dobro, i ne treba da bude ’centar’, uz ’home’ se ne bi ni slagao. Nadalje, kad je ’Eurosalon’ već tako pompezno „kršten“, onda je i red da i najveća mu prodavnica imade neko tres chique ime. Ali, ako je ’salon’ već ’euro’, onda njegov ’centar’ treba da je evropski (ili europski?) ’centre’, a ne „prekobarski“ ’center’. Ovako kako je nije tres chique, nego je pre, radije i jedino trash chique!
Sada, kad se očešah o popularni varvarizam treš (trash se „po naški“ inače veli ’smeće’, ’đubre’, a preneseno može i ’rđa’), naviru mi slike odranih krava namenjenih izležavanju imućnih dupeta i praznih glavudža. Ležaljka udobna, reklo bi se ergonomska. Okvir (’ram’ za ljubitelje varvarizama), istina, od metala, ne baš ni najsjajnije obrađenog, al’ ko te pita... Ne znam kakva se (ne)ekološka materija krije ispod kože, mora biti neka visoka tehnologija – ne izdržava se lako težina nouveau riche dupeta i ćoškaste glave koja obično ide „u paketu“. Konac delo krasi, a ležaljku par odranih krava, biranoga dezena, jer da bi stvar bila dovedena na vrhunac perverzije, dlaka nije uklonjena s „materijala“ – tako sam i prepoznao da su jadne krave platile životima udobnost za nečiju pozadinu (naime, oblik ležaljke ne dozvoljava upotrebu iste porbuške). Jadne kravice, a mogle su negde veselo pasti i mukati. Sve što sam mogao bilo je da ih pomilujem.
Nego, slava palima za guzični ugođaj, da ja konačno pokušam pogoditi in medias res („naški“, premda ne od „naših“ „naših“: u sridu). Na koncu (Opet ’konac’! Kakav ’konac’, bre?! – Kaži ’kraj’, pobogu se, čoveče!) htedosmo drago mi biće i ja popiti po čaj. Nismo bili ni bolesni, makar ne akutno. Nismo ’teli glumiti Engleze. Nismo imali nakanu na sebe svraćati pozornost okoline, mada nam je to nekako suđeno... Samo nam se prosto i jednostavno pripio čaj. Ali, očaj!
Ko bi rekao da se čaj ne može dobiti u kafeteriji pri „Home Center-u“. (Jebem li ga kakvu su gazde padešku promenu predvidele, pardon my french.) A izglredalo pristojno, makar sa ulaza i bez naočara za kratkovide.
Polako, pođimo redom. Uđemo mi tako, a ono jedna nafrakana kelnerica (ili možda konobarica) u šanku a druga za šankom. Kad samo pomislim koliko bi crteža siromašna deca mogla napraviti onim fasadnim bojama kojima su ove dve namalale svoja mila lica, srce mi se cepa. Našeg mi milog premijera i njegovih ministara, žalije mi je i od petnaest posto! Al’ šta ćete, raspodela dobara nikada nije pravedna. Nakrečile se đevojke, nije mala stvar. Ej, čoveče, rade u „Home Center-u“. Verovatno i umesto kase imaju računar povezan na fiskalni printer, ergo: „Rade kod privatnika. Znaš, na kompjuteru.“
Ona iz šanka, uz osmeh koliko je, make up dozvolio, veli: „Izvoli!“ (Baš će da mi persira! Nisam se ni našminkao, nemam ni eye liner. „Ma, pali, brate!“)
„Dobar dan!“, kažem ja (i odamh budem kategorisan kao čudak), „Ja bih jedan earl grey.“
„Molim?!“
„Earl grey!“
„Kako?! El gej?!“
Vidim ja da je „vrag odnio šalu“, ali to što ja hoću, tako se zove. Valjda u „Home Center-u“ znaju engleski makar za toliko. Ipak je to „Eurosalon & Home Market“. Šta da joj kažem? Već sam se pomalo zbunio, ali ne odustajem. Pitam milu osobu pored mene kako se to srpski kaže, ali ni s te strane neke konkretnije pomoći. Nekima pomoći i nema.
„Čaj. Earl grey.“, veli drago biće.
„Od čajeva imamo samo Milford.“
„Ene no! Baš ste me iznenadili!“, rekoh ja u sebi. A onda nešto glasnije: „Dajte, molim Vas, da vidim šta to imate.“ (Znate, ne pijem ja robne marke, nego ukuse.)
Pođe devojče u ostavu i pojavi se s otvorenom polupraznom kutijicom. Stvatrno Milford, jaka marka, jebalo vek! (Uuuups!) I tokom blokade bolje se pilo.
Ja se taman spremio na kompromis godine, kadli se oglasi druga kelnerica, ona što puši neelegantno nalakćena na šank: „Luče! Nemamo čajeve!“ Reče tako koleginici, ne trepnuvši. (S tolikim senilom za oči nije ni mogla, ne koliko ni Miloska Venera.)
Posle je nešto meni objašnjavala kako im čajevi nisu „u programu“. Veli: „Još je leto. Toplo je.“ (Hvala, ja sam debil!) „Ne služimo čajeve još uvek.“ (Naopako ako je onih nekoliko od prošle „čajne sezone“. Baš će se nauživati srećnici kojima ih budu pslužile.) „Ali, imamo sladoled i ledenu kafu.“ (Dobro, jasno mi je gde sam nepoželjan. Otićići ću. Samo prestanite, očiju Vam! Kumim Vas ministrom Ilićem!)
U „Home Center-u“ čaja svejedno nije bilo, a nije nam se htelo da kao nekad Valaamova (Balaamova) magarica popijemo još i batine. (Brojevi, 22: 22–34)
Pa tako, uz rezignirane osmehe (jamačno protumačene kao pouzdan znak cerebralne insuficijencije), odosmo drago mi biće i ja da na nekoj drugoj strani okušamo sreću...
Posle sam dokonao, da nam nije onaj Kurjak Stefanović Karadžić podmetnuo „svoje“ „dobre“ „usluge“ i „genijalno reformisao pravopis“... Da nam taj autodidakt nije osakatio jezik kao onomad kraljevački komunalci drvored u Jug-Bogdanovoj, možda se sve ovo ne bi ni desilo... Ne bih gubio vreme i živce s nafrakanim zrakoglavkama – engleski ’airhead’, a srpski još i praznoglava (šumoglava) osoba.
Da se u našim školama ne naučava iskrivljena istina o nebeskom narodu i da se strane reči pišu i izgovaraju kao u originalnim jezicima, naravno onda kada su zaista potrebne (dakle, nazivi i imena, a ne „šrafcigeri“, „pegle“, „šporeti“ i „štekeri“)... Da se, kad bi... i tako, sve u prošlom kondicionalu...
Ovako svaki jaud misli da je pismen. A ako još ume pročitati „inostrani“ naziv preduzeća u kome činodejstvuje, onda misli i da vlada dotičnim jezikom. (Jeste, al’ za malo! Tako je, jamačno, mislio i vlasnik preduzeća „Гавран Траде“. Kukala mu majka Srpkinja!)
Tako su mi jedared u kafeteriji „Délifrance“, u Beogradu dakako, odgovorili na (lošem) engleskom, samo zato što su čuli da earl grey izgovaram kako Bog i engleska ortoepija zapovedaju. Istini za volju, muzika je toliko treštala, da se slabo šta čulo i razumelo, a ja sam, shvativši na kom kamenu tamošnja devojka zapinje, ponavljao reči „earl grey“, svaki put malo glasnije. Najzad me je čuo (i razumeo) momak, devojčin kolega, pa i njoj i i meni priskočio u pomoć: „Sorry! We don’t have it.“
„You can speak Srebian to me, just as well.“, rekoh i uzeh šta su imali.
Eee, Vuče, Vuče, što nas ojadi, štula ti se mrtvom slomila!
All rights reserved, which includes the right to reproduce this letter or portions thereof in any form whatsoever except as provided by the Bosnian, Croatian, Serbian, EU and US copyright regulations.
kojotizmi i slično
Baba Kojot
Drkti mu glas kâ Madžaru dupe. [za kukavice]
Propô kâ muda kroz pocepane gaće. [propadanje u prenesenom smislu u usporedbi sa živom slikom kroz rupu na mudantama izvirujućih semenika]
Ne mlati tu, kâ mudo po samaru. [samar = korpa na magarećim leđima]
Što si mi ti mudar bez R. [svome mužu pokojnom]
Ne pili vrana sokola, nego vrana – vranče. [kad hoće reći da sam rđav kao njezin zet/moj otac]
Od govana pita nikad nije bila. [ibid]
Kako koje gudi, sve gore ludi. [Čim-čim dalje – tim-tim gore.]
Nisi ti ni za pô pizde vode. [no comment]
All rights reserved, which includes the right to reproduce this letter or portions thereof in any form whatsoever except as provided by the Bosnian, Croatian, Serbian, EU and US copyright regulations.
Ukusno izlupano pire i žica za šne
Na pakovanju krompir-pirea razmutljivca neke čačanske fabrike – koja pripada, gle iznenađenja, nekoj beogradskoj
poslovnoj „grupi“ – može se saznati da je ’pire’ imenica srednjeg roda: „Pire je još ukusnije [...]“. Nećemo sada pominjati da se novosrbijanska varoš Čačak nekada zvao Gradac i da ovo novo ime na turskom znači ’blato’. To sada nije tema.
Vratimo se „dobrom“ srpskom jeziku na tom latiničnom uputstvu. Tamo se na kraju veli „a onda izlupate žicom za šne“. ’Izlupaju’ se, valjda, ’odresci’, tj. ’šnicle’, a ’sneg’ ili ’pena’, odnosno, ’šne’ može samo da se ’ulupa’. Ali, da i ’lupanje’ ostavimo po strani, koji god da predmetak odaberemo, zar je u moru ’untercigera’, ’šrafcigera’, ’šporeta’, ’auspuha’, ’pegli’, ’klema’... Zar je uza sav taj „Sturm und Drang“ potrebna još i žica „za šne“. A za šta drugo? Jedina žica kojom se kuvari/ce koriste, makar koliko je poznato nama što smo nekada pohađali nastavu domaćinstva, jeste upravo ta za ’lupanje’ do ulupanosti ’snega’ od belan(a)ca i ’pene’ od koječega još. Dakle: samo ’žica’. I toliko je dosta. Sve ostalo je re-dun-dan-tno! ’Rolovane šnicle’ (da prostite: ’savijeni odresci’) vezuju se vazda i samo koncem.
Doduše, da ne grešimo dušu prema „malom od kužine“, postoji i žica za ribanje, ali ona ionako spada u „postprodukciju“. A ako bi nekome palo na pamet da baš tom ’ribaćom žicom’ muti i/ili lupa, trebalo bi ga pustiti da pokuša – kreativnost valja podsticati. Ponekad se ’roštiljska rešetka’ voli predstaviti kao ’žica za roštilj’. I reklo bi se da joj to ne treba braniti. Neće ona time nikakvu zabunu da izazove. Valjda neće. Ko bi još njome pire lupao?! ’Žicom za roštilj’ može se još nazvati i onaj komad skrnavoga metala sa koga uz gađenje svlačimo komade vešalice na sumnjivo oprane kafanske tanjire, ali ni od nje nema neke asne po pitanju mutljavine i ljupnjave. A roštiljska je ’mućkalica’ tek zaseban slučaj.
I tako, nima Splita do Splita, niti žice do one Nadalinine. Uostalom, sve da i postoji još kakva žica za lupanje u kulinarstvu, to bi jamačno morala biti neka veoma uskostručna alatka za koju l prvi deo kazuje od čega je sazdana, a drugi čemu služi, te je neupitna identifikacija reči s predmetom (o pojmu drugi put), aici orijentisani na instant-pire ionako nikada ne bi ni mogli znati. Pa je „snežno“ objašnjenje uza sve i nepotrebno. A ako je nekome do preciznosti po svaku cenu, predlažemo dvočlanu polusloženicu ’žica-mutilica’. Prednosti su joj brojne; navodimo tek glavne: (1) prvi deo kazuje od čega je sazdana, a drugi čemu služi, te je neupitna identifikacija reči s predmetom (o pojmu drugi put), (2) rimuje se, (3) moderna je jer se piše s crticom (kao prezimena naših poznatih novinarki i ministarki).
Premijera mi, da sam žicom za šne (1) izlupao (2) pire, ono bi bilo (3) ukusnije. Prosto kō je’n–dva–tri.
© Vladimir Sefer® MMVII
All rights reserved, which includes the right to reproduce this letter or portions thereof in any form whatsoever except as provided by the Bosnian, Croatian, Serbian, EU and US copyright regulations.
(Dalje)